Djeca od prve godine života počinju da pokazuju emocije. Prepoznavanje i regulacija emocija su ključni za uspostavljanje pozitivnih odnosa s drugim ljudima, stjecanje prijatelja, sudjelovanje u grupnim aktivnostima. Djeca razvijaju samopouzdanje i samopoštovanje zahvaljujući učenju emocionalne samokontrole.
Proces samokontrole i pravilnog nošenja s emocijama je nešto što se uči. Odrasli su ti koji trebaju pomoći djeci da identifikuju, razumiju i nose sa emocijama.
Kako možemo identifikovati osjećaje, npr. „Kada je vaše dijete tužno, ono ne samo da je tužno, ono misli da je tužno i ponašaće se tužno“. Suze su najočigledniji znak da je vaše dijete tužno, ali djeca mogu ispoljiti tugu na druge načine poput ljutnje, izolacije, pa čak i odbijanja da se odvoje od vas.
Djeca mogu osjećati strahove od kojih ih ne možemo uvijek zaštititi, kao što je svjetska pandemija COVID-a 19, obavezno potvrdite brige vašeg djeteta u vezi sa situacijom ("To zvuči zaista zastrašujuće") umjesto da umanjujete kako se osjećaju. Budite mirni kada razgovarate s djetetom kako bi se ono osjećalo sigurno.
Objasnite osjećaje: Na primjer, ako vaše dijete izgubi svoju omiljenu plišanu životinju i osjeća se tužno, saslušajte ga, na bilo koji način i pustite mu da kroz vaše postupke vidi da ste tu za njega ako mu trebaju dodatni zagrljaji ili maženje ili samo treba plakati. "Možete i normalizirati njihova osjećanja tako što ćete podijeliti priču o tome kako ste doživjeli sličan gubitak kada ste bili u njihovim godinama. Budite iskreni o tome koliko ste bili tužni i kako ste plakali. Razgovarajte o tome šta vam je pomoglo u vašim tužnim osjećajima. Roditelji često pokušavaju da budu jaki za svoju djecu, da im pokažu da će sve biti u redu. Međutim, nekada za dijete zapravo može biti korisno vidjeti odrasle koji pokazuju odgovarajuće emocije. U redu je reći, "Tata je također tužan'', ,,Mama se također boji''.
Osjećaji nisu nešto što treba da prikriju ili se stide.
Kako pomoći djeci da se nose s osjećajima: Npr. budući da je malom djetetu teže izraziti korijen svog straha, pričanje priča, odglumljivanje situacija ili čitanje knjiga o posebno strašnoj situaciji može pomoći djeci da prevladaju strahove.
Dobra tehnika za učenje djece o emociji je i ukazivanje ljutnje u drugima. "Kada čitate knjige, priče ili gledate filmove, pitajte svoje dijete kako misli da se lik osjeća?
Ovo ne samo da povećava emocionalni vokabular, već uči empatiji.
Najveća greška koju roditelji prave je da kažu djetetu: "Nema razloga da budeš tužan" ili "Prestani da plačeš" jer to ne pomaže činjenici da je vaše dijete već tužno. Vi samo dodatno suzbijate njihove emocije i govorite im da ih ne pokazuju, a ne kako da se nose s njima.
Kada primjetite da je Vaše dijete tužno ili ljuto, možete izraziti da i vi nekada imate slična osjećanja ("I ja se tako osjećam") i pitajte svoje dijete da li želi da vam postavi bilo kakva pitanja o tome. A ako zapravo ne znate odgovor? Najbolje je reći da ćete pronaći načine da saznate više i kasnije im odgovoriti. Ponekad će pomoći jednostavno dopuštanje vašem djetetu da verbalno procesuira ono što mu se dešava u glavi. „Povremeno naša djeca moraju da nam govore stvari jednostavno zato što su preteške da bi se sami sa njima izborili. Prilika da se osjećaju sigurnim i saznanje da je uvijek tu neko ko će ga saslušati može biti utjeha koja mu je potrebna.''
U vrijeme kriznih situacija djeca se fokusiraju na bliske osobe (roditelji, rodbina, njegovatelji, odgajatelji...) ali kad su i te osobe izložene istom događaju, djeca mogu izgubiti sigurnost i povjerenje u nekoga ko ih treba podržati.
Značajno je napomenuti da i odrasli mogu zatražiti psihološku pomoć kako bi se bolje nosili sa svojim stresnim reakcijama i vratili potrebnu emocionalnu sigurnost svojoj djeci.
Nakon izlaganja kriznom događaju, djeca mogu doživjeti brojna emocionalna stanja: tugu, krivnju, ljutnju, strah, zbunjenost i tjeskobu, također zbog dugotrajnog stanja izolacije i preokret uobičajenih ritmova. Također mogu razviti somatske reakcije, poput fizičkih tegoba (glavobolja, bol u trbuhu, mogu se češće razboljeti). Postoje izražene pojedinačne razlike u izgledu, trajanju i intenzitetu tih reakcija. Proces elaboracije je subjektivan: moguće je da se kod neke djece pojavi samo jedna od tih reakcija, dok se kod druge pojavi nekoliko njih, možda istovremeno ili tokom jednog dana ili u dužem vremenskom razdoblju.
__________________________________________________________________________________________________
Članak je nastao zahvaljujući grantu koji je osigurao Balkanski fond za demokratiju, projekat Njemačkog Marshallovog fonda SAD-a i USAID-a. Mišljenja izražena u ovome tekstu ne predstavljaju nužno stavove Balkanskog fonda za demokratiju, Njemačkog Marshallovog fonda SAD-a, USAID-a ili američke vlade.
コメント