Prvi i najvažniji korak u rješavanju bilo kojeg problema mentalnog zdravlja je njegovo razumijevanje i prepoznavanje, te stvaranje poticajnog okruženja kod kuće, u školama i zajednici za rješavanje problema.
Mentalno zdravlje djece i adolescenata može se promovisati i zaštititi. Sigurno i smisleno angažovanje i učešće djece, adolescenata, roditelja, učitelja, nastavnika i šire zajednice je od ključne važnosti za osiguravanje poboljšanog pristupa mentalnom zdravlju i psihosocijalnoj podršci za sve.
Situacija u kojoj se svi globalno nalazimo već godinu i po, prouzrokovana upravo pandemijom COVID-19, ima obilježja kriznih situacija. A krizne situacije su one koje se javljaju kada smo suočeni sa opasnim situacijama koje ne možemo razriješiti poznatim načinima suočavanja i rješavanja problema što može izazvati osjećaje zbunjenosti, straha, tjeskobe, panike, bijesa, nevjerice i bespomoćnosti. Takve krizne situacije kod ljudi mogu izazvati snažne emocije s kojima se nekada ne mogu sami nositi.
Djeca su svakako ranjiva, i sa tom ranjivošću sva djeca i adolescenti su pod rizikom narušenog mentalnog zdravlja, te bez dovoljno podrške, sa nedostatkom objašnjenja, informacija, bez usmjerenosti, mogu postati još ranjivija, što može znatno uticati na narušaanje njihovog mentalnog zdravlja.
Kao posljedica pandemije COVID-19, djeci širom svijeta su preokrenuti životi, narušavajući poznate obrasce poput odlaska u školu i igranja na otvorenom. Zatvaranje je lišilo adolescente društvenih i vršnjačkih kontakata koji su ključni u navedenom dobu života. Za djecu žrtve nasilja, zanemarivanja ili zlostavljanja u porodici, zatvaranje je značilo nedostatak podrške koju dobivaju npr. u školi ili u njihovim širim porodicama i zajednici.
Samo ostajanje u u zatvorenosti i lišenosti kontakata i podrške za djecu i adolescente može predstavljati traumatsko iskustvo, te vraćanje u ,,normalno'' u kojem se trenutno nalazimo, sa informacijama o mogućnosti ponovnog zatvaranja može biti preplavljujuće i previše za djecu i adolescente, te bez adekvatne podrške roditelja, staratelja, učitelja, nastavnika, zajednice za djecu i adolescente kao ranjive skupine može biti naročito ugrožavajuće.
U ovom tekstu ćemo se naročito usmjeriti na komunikaciju roditelja/staratelja sa djecom o koronavirusu, te na koji način možemo za djecu stvoriti sigurno okruženje za bivanje sa emocijama koje su sasvim normalne u kriznim situacijama.
Roditelji/staratelji, učitelji, nastavnici bi trebali razgovarati s djecom i adolescentima o koronavirusu vodeći računa o njihovoj dobi i stepenu razvoja, upotrebljavajući riječi koje djeca razumiju.
Značajan način osnaživanja djece u situaciji izbijanja bolesti je pokazati im šta mogu učiniti da se ne razbole. To im može pomoći i u stvaranju osjećaja kontrole. Dobar početak razgovora može biti npr. ,,Danas svi pričaju o koronavirusu, možeš li mi ispričati šta si ti čuo/la?'', ,,Kako tebi sve to zvuči, izgleda?'' ,,Imaš li nekih pitanja za mene?''
U razgovoru sa adolescentima značajno je iznositi činjenice i osnažiti ih da informacije traže iz pouzdanih izvora, a ne sa društvenih mreža. Ako djeca kažu da se ne brinu u ovoj dobi, to je OK, ali je svejedno značajno spomenuti preporuke stručnjaka vezanim za zdravlje. Ako adolescent ipak izražava zabrinutost, strpljivo ga saslušajte i podsjetite ga na njegova ranija iskustva s neizvjesnim izazovima i na to kako su se sa time nosili.
Značajno je u razgovoru sa djetetom pokazati da prepoznajemo njihovu zabrinutost, te da umjesto da kažemo ,,ne trebaš se brinuti'', potaknemo dijete da izrazi i prepozna osjećaje. Ali ako dijete pokazuje intezivne poteškoće i ne možete da mu pružite odgovarajuću podršku, važno je obratiti se stručnjacima za dodatnu podršku.
Iskustvo je pokazalo da je važno održavati neki oblik rutine. Struktura smanjuje anksioznost i kod kuće i u školi. Pomaže djeci da dobiju osjećaj psihološke sigurnosti. Ali je važno izbjegavati intezivniji pritisak na djecu u kriznom vremenu, veći nego u njihovoj uobičajenoj svakodnevnici.
Ne pokušavajte ukloniti anksioznost – pomozite djetetu da se nosi s njom. Izražavanje riječima olakšava procesuiranje emocija i iskustava. Priznajte djetetu njegove osjećaje, bez umanjivanja i bez odbijanja, te što je izrazito važno, nemojte se šaliti na račun djetetovih reakcija. Kada prihvatimo djetetove reakcije, koje su itekako normalne u nenormalnom, dijete je manje uplašeno, te je spremnije za izražavanje.
Predložite djeci praktikovanje aktivnosti koje opuštaju, poput korištenja tehnika za disanje, slušanje muzike, igranje, čitanje, plesanje …)
Ono što je najvažnije za djecu i adolescente jeste da ih neko čuje. Kao jednoj od najranjivijih skupina, koja je u kriznim situacijama izložena još većoj ranjivosti važno je da je se sluša, razumije, čuje, vidi i obuhvati da bi se osjećali sigurno. A taj zadatak je na nama – odraslima (roditeljima, starateljima, učiteljima, nastavnicima, porodicama, institucijama …)
Članak je nastao zahvaljujući grantu koji je osigurao Balkanski fond za demokratiju, projekat Njemačkog Marshallovog fonda SAD-a i USAID-a. Mišljenja izražena u ovome tekstu ne predstavljaju nužno stavove Balkanskog fonda za demokratiju, Njemačkog Marshallovog fonda SAD-a, USAID-a ili američke vlade.
Comentários