Nasilje je prisutno u modernom društvu i u rastućoj je putanji. Iako se ono javlja u raznim grupama i zbog raznih faktora, porazna je činjenica da je ono sve više prisutno kod djece i mladih. U posljednjim decenijama primjećeno je nasilje koje je karakteristično za odrasle kod djece i mladih. Sve više djece je nasilno. Sve više djece provodi vršnjačko nasilje, a rastući je i broj žrtava. Iako je neupitno da je nasilje igralo važnu ulogu u razvoju društva, od nastanka čovjeka, preko drevnih civilizacija, pa do današnjeg dana, pitanje je da li je ovaj nivo nasilja zabrinjavajući, posebno roditeljima male djece. Da li je kultura nasilja zaista kultura u kojoj želimo da odrastaju naredne generacije?
Vjerujem da većina smatra da je odgovor na ovo pitanje negirajući. Ali nije dovoljno samo složiti se sa brojkama, slučajevima, činjenicama i istraživanjima. Neophodno je da cijelo društvo napravi korak naprijed, da roditelji, djeca, nastavnici, stručnjaci poduzmu nešto. Potrebno je da sve strane budu uključene: roditelji, nastavnici, djeca i zajednica.
Uloga nastavnika, uloga obrazovanja u životu svakog pojedinca je od nemjerljivog značaja. Škola i njeno osoblje u određenom trenutku postaju odgajatelji djece, budućih građana ovog grada, ove države, ovog svijeta. Stoga su i oni sami dužni da se dodatno obrazuju, informišu i motivišu za razvoj prijateljske, ugodne i pomažuće atmosfere u ovim ustanovama. Školsko osoblje mora znati kako da se nose sa ljutnjom i agresijom učenika, kako da im pružaju podršku i vodstvo, kako da stvaraju ugodnu atmosferu koja će, prije svega, stvoriti odgovorne građane, a tek onda akademike.
Naravno, neizostavan je i faktor porodice. Roditelji su prve osobe, prvi ljudi, koje djeca upoznaju, prvi su koji ih podučavaju i izlažu svijetu. Ako je porodično okruženje zdravo, male su šanse da će se dijete uključiti u nasilje.
Istraživanja su pokazala da se nasilno ponašanje uči ili sprečava u ranim godinama. Svakom djetetu je potreban odnos pun razumijevanja, kako bi se osjećali sigurno i razvili osjećaj povjerenja. Roditelji ne treba da reaguju na djetetovo ponašanje na neprijateljski način, jer dijete često preuzima model ponašanja roditelja. Uloga roditelja je naučiti dijete da se izvini i popravi greške, ukoliko se ponaša nasilno, ili da ga potpuno podrži i zaštiti ukoliko je doživjelo vršnjačko nasilje.
Ukoliko roditelji pažljivije posmatraju svoje dijete i njegovo ponašanje, moći će uočiti određene karakteristike koje sugerišu da je ono zlostavljano ili da je sklono nasilnom ponašanju. Na taj način će biti u prilici da na vrijeme reaguju, prepoznaju, djeluju i spriječe teže posljedice vršnjačkog nasilja.
Događa se često da dolaze kući sa potrganom odjećom, oštećenim školskim knjigama ili opremom, ostaju bez ličnih stvari, imaju neobjašnjive modrice, ogrebotine na tijelu, a za to daju nevjerovatne isprike; dolaze kući gladni iako su imali novac za užinu. Jedna važna osobina je da postaju povučeni, plašljivi, imaju nisko samopouzdanje te često sebe vide u negativnom svjetlu.
Roditelji moraju znati da se zlostavljano dijete srami toga što mu se dešava i teško o tome govori. Neophodno je dijete najprije ohrabriti i pružiti mu podršku. Ukoliko ste roditelj zlostavljanog djeteta, obratite se nadležnima u školi i policiji i budite dosljedni u prijavljivanju svake vrste nasilja nad vašim djetetom.
Ukoliko se dogodi da ste roditelj djeteta koje se ponaša nasilno prema drugoj djeci, važno je najprije ozbiljno razgovarati s njim/njom o tome, sa nastavnicima i sa ostalim učenicima. U tom razgovoru, djetetu mora biti istaknuto da je takvo ponašanje nedopustivo i potpuno neopravdano, jer nasilje se ne smije opravdavati, odobravati niti može imati dobre posljedice.
Važno je da pored škole i porodice, cijela zajednica bude uključena u problem vršnjačkog nasilja. Često čujemo da vršnjačko nasilje nije problem našeg društva, da je naša kultura još uvijek obilježena druženjima, podrškom i prijateljskim odnosima. Međutim, brojke, a i iskustva, govore drugačije. Vršnjačko nasilje je u porastu. Tek kada prestanemo zatvarati oči pred problemom, „gurati ga pod tepih“, zanemarivati ga, moći ćemo i dati adekvatan društveni odgovor.
Porodica i škola kao institucije iz kojih djeca „polaze“ u svijet i život odraslih su istovremeno ogledalo, ali i stvaraoci zdravog društva. Ako se vršnjačko nasilje u velikom procentu i često događa, to znači da društvo dopušta i odobrava nasilje, odnosno, doživljava ga kao vrlinu.
Međutim, kada društvo sankcioniše nasilje među maloljetnicima i odraslima, onda je to znak da ne odobrava nasilje. Iako je u kontekstu vršnjačkog nasilja prevencija prvenstveni cilj, važno je da za nasilje postoji kazna koja će se primjenjivati.
Poštovanje drugog i drugačijeg je osnova na kojoj se najefikasnije gradi prevencija vršnjačkog nasilja i, općenito, društvo može uvelike pomoći u izgradnji životnog djelovanja u kojem je poštovanje jedna od bitnih vrlina.
Važno je da znamo da postupci vršnjačkog nasilja, predstavljaju znak slabosti, krize u djetetu i nesposobnosti da se suoči sa vlastitom odgovornošću, bilo da je ono steklo to znanje u roditeljskom domu ili ne.
Stoga, ako djeca grade identitet nasilnika, to znači da smo ih negdje zanemarili, iznevjerili ili zaboravili ih podsjetiti da su dio zajednice ljudi i da ta zajednica može biti dobra samo ako najprije pođu od sebe, govore i rade dobro i sebi i drugima.
Projekat „Jačanje društvenog odgovora u pristupu u radu s djecom žrtvama zlostavljanja, zanemarivanja i izrabljivanja“ provodi se pod pokroviteljstvom Federalnog ministarstva obrazovanja i nauke.