U sklopu plesne kampanje protiv nasilja pod nazivom "Jedna milijarda ustaje", u utorak je u Mostaru održana tribina na temu "To možeš biti ti. To mogu biti ja. Stop nasilju! Jer me se tiče". Kampanju su organizovali Vijeće mladih Grada Mostar, Podružnica psihologa Hercegovina i Udruženje žena BIH. Tribina je održana u Španskoj sobi (Koledž ujedinjenog svijeta).
Jedna od govornica na javnoj tribina bila je naša zaposlenica Majda Šehić, više o temi možete pročitati u nastavku:
Tema ovogodišnje kampanje 1 milijarda ustaje je „Solidarnost protiv iskorištavanja žena“. U javnom diskursu pojam „ženska solidarnost“ je općeprisutan u posljednjim godinama. Stoga mi se čini značajnim početi upravo od ovog pojma. Pojam „ženska solidarnost“ bi se, u trenutnim uslovima, mogao definisati na dva načina:
Esencijalistička interpretacija odnosi se na solidarnost među svim ženama zasnovanoj na jednostavnoj biološkoj činjenici da sve pripadamo ženskom spolu/rodu. Iz ove interpretacije proizilazi da „ženska solidarnost“ poziva na akciju koja će osnažiti žene kroz psihosocijalnu podršku, ali i fokusirati se na državni, pravni, sistem kroz zahtjevanje jednakih prava za oba spola. Iako ova definicija polazi od toga da je patrijarhat odgovoran za neravnopravan status žena, ona zanemaruje kompleksna socijalna pitanja koja savremeni patrijarhat nosi sa sobom kao što su klasne razlike, nacionalne, vjerske i rasne identitete, koje se stoljećima nameću kao temelji za sukobe i represiju.
Kritičko tumačenje „ženske solidarnosti“ pokušava da uključi kompleksnosti patrijarhata i prepozna sve oblike i mehanizme dominacije i ekspolatacije patrijarhalnog sistema. Ovakvo tumačenje pokušava da prepozna i bavi se svim oblicima represije koje žena može iskusiti (uključujući klasu, narodnost, rasu, etička i politička uvjerenja, seksualnu orijentaciju i sl.).
Upravo ovakvo tumačenje, temelj je i ovogodišnje akcije 1 milijarda ustaje. U kapitalističkom svijetu, pogoršavaju se socijalne i ekonomske prilike za žene. Fokusiramo li se na lokalni nivo, odnosno našu državu, ovakvo stanje je još evidentnije. Iako žene jesu prisutne u javnom prostoru, više nego ikada ranije, evidentno je da na snazi tzv „stakleni strop“. „Stakleni strop“ se može definisati kao nevidljiva barijera koja sprječava napredovanje na više hijerarhijske nivoe. Termin je postao popularan nakon što je objavljen u časopisu The Wall street journal i od tada se koristi kao simbol za nemogućnost istinskog napretka i razvoja. Odnosi se na činjenicu da pozicije moći u patrijarhalnom društvu, kao što ja naše, pripadaju isključivo muškarcima.
Problemi žena u Bosni i Hercegovini, konstantno nailaze na ovaj „stakleni strop“. Redovno možemo slušati o nasilju, diskriminaciji, radnim pravima i drugim pitanjima od značaja za žene, ali konstantno izostaju suštinske promjene. Žene u Bosni i Hercegovini su naprosto izložene višestrukoj diskriminaciji.
Prvo, nasilje je u porastu, brojka od 47% žena koje su doživjele neki oblik nasilja u toku svog života nakon 15. godine je zabrinjavajući. Istovremeno, prema podacima iz istog istraživanja, samo se 5,5% žena koje su preživjele nasilje obraćalo za pomoć i podršku institucijama. Kazne za naslje nad ženama su male, ne postoje jasni podaci o zastupljenosti nasilja nad ženama i nasilja u porodici, ne postoji jasna metodologija i adekvatan pristup žrtvama koji je zasnovan na pravnim principima države. Žene žrtve nasilja su obično još i dodatno viktimizirane, te im se oduzimaju često i prava na rad, stanovanje, pristup djeci i slično.
Nadalje, žene u Bosni i Hercegovini izložene su i diskriminaciji i kada se radi o pristupu ekonomskim i socijalnim pravima. Ovo je naročito vidljivo kada se radi o zapošljavanju, pravu na porodiljsko odsustvo i naknade, kao i napredovanje u poslovnoj hijerarhiji. Pitanje prava na porodiljske naknade je u posljednje vrijeme aktualizovano i u našem kantonu. Međutim, jasnih rješenja nema. Položaj žena na tržištu rada otežava se iz dana u dan. Naknade se ne mogu smatrati adekvatnima, a prisutan je i trend otkaza ženama zbog trudnoće i korištenja porodiljskog odsustva, naročito kod privatnih poslodavaca. Iako je društvo opterećeno pitanjima pada nataliteta, istovremeno se direktno i indirektno šalje poruka da zaposlene žene ne trebaju raditi ili trebaju napustiti posao.
Uzme li se sve ovo u obzir postavlja se pitanje kako „ženska solidarnost“ može pomoći i šta je potrebno učiniti.
Ako govorimo o institucionalnom nivou, vrlo je jasno da trebamo pozivati na stvaranje adekvatnog pravnog okvira koji će osigurati porodiljske naknade, omogućiti rad sigurnih kuća i ostvarivanje porodičnih, socijalnih i ekonomskih prava ženama. Ali, šta ako govorimo o društvenom nivou? Kako bosanskohercegovačko društvo, koje je tradicionalno i patrijarhalno u svojoj srži, može napraviti korak ka jednakosti?
Upravo ovdje na snagu stupa „ženska solidarnost“ . Sve dok postoji ženska solidarnost bit će nam lakše razvijati ravnopravno i zdravo društvo. Ovdje govorimo o solidarnosti koja uključuje svakoga koje marginalizovan ili su mu/joj oduzeta prava. Neophodno je da postanemo vidljive, ne samo javnosti, nego i jedna drugoj. Pitanje solidarnosti je pitanje slobode, podrške i aktivizma. Neophodno je da se „ženska solidarnost“ zaista izrazi, ne samo na formalnom nivou, nego u potpunom izražavanju interpersonalnih, političkih i društvenih odnosa.
Stoga su akcije kao što je 1 milijarda ustaje od velike važnosti. Važno je da kao društvo ovakve akcije prepoznamo i uključimo se u iste. Pri tome, nije dovoljno samo formalno se solidarisati se sa ženama koje trpe najgore oblike nasilja i diskriminacije, nego je neophodno da kao društvo napravimo korak naprijed, korak ka aktivizmu, korak ka ostvarivanju vlastitih prava.